Putovanja kao hobi

U kompanijskome restoranu, uz uho mi je "proletjela" riječ Ognjena zemlja. Zastala sam, predstavila se i raspitala o čemu se radi. Podatak da je netko iz naše sredine u Južnoj Americi proveo, privatno, 52 dana i bio čak u argentinskoj Ognjenoj zemlji, nadomak Antarktika, nije samo po sebi toliko zanimljivo, iako svakako jest, koliko mora, pomislila sam, biti zanimljiva osoba koja se odlučuje na takav pothvat. Zamolila sam za razgovor za naše Komunikacije i "upalilo" je. Pred vama je sada naš Marin Guina, 33-godišnji suport inženjer u Uslugama (ETK/OS).

"Volim putovanja", kaže Marin, "jer mi susreti s drugim kulturama omogućuju nova životna iskustva i daju nove ideje koje mogu ugraditi u vlastiti život. Uz to, čovjek sam sebe najbolje upoznaje kroz nove situacije". To Marin može vjerodostojno reći jer je još kao dijete s obitelji je dosta putovao, a zbog očeva posla, jedno vrijeme i živio u Rusiji i Grčkoj. Je li sve to samo posljedica igre gena, kako bi rekao naš cijenjeni znanstvenik Miroslav Radman, ili ipak društvenoga utjecaja okoline, tko bi znao?
Sve u svemu, Marin Guina počeo je sustavno putovati prije 8 godina. Svoja putovanja planira dugoročno i za njih štedi. To je, najčešće turizam tipa Back packer, s naprtnjačom na leđima i bez luksuza, ali se zato vidi puno svijeta za malo novaca. Kao član Planinarskoga društva Velebit našao se u srodnome okruženju - planine, boravak u prirodi, izazovi. Zatim je, 1997., krenuo pješice s prijateljem, iz Zagreba do mora. Punih 9 dana pješačenja. Već godinu iza, s bratom i grupom prijatelja bio je u SAD-u, od krajnjega istoka do krajnjega zapada (kroz 13 američkih država), od New Yorka do Seattlea, mjesec dana obilazeći američke nacionalne parkove. Stil isti - Backpack - i spavanje kod rodbine ili u šatorima, u vrećama za spavanje kada god zatreba.
"Volim prirodu, ali me zanimaju i urbane sredine, ljudi i kulture. Putovanja ponekad planiram sam, a ponekad se oslanjam na agencijske usluge. Tako sam novu 2000. godinu dočekao u Dominikanskoj republici, u Latinskoj Americi, a u proljeće 2003 nakon godine dana provedene na projektu u Švedskoj, na tjedan zajedno sa dvojicom kolega, glavni grad Tajlanda. Do sada sam bio u tridesetak zemalja: Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Turskoj, Grčkoj, Izraelu, Tajlandu, Uzbekistanu, svim zapadnoeuropskim zemljama osim Velike Britanije, Portugala i Španjolske, Dominikanskoj republici, a krajem 2003. i u Paragvaju, Čileu, Brazilu i Argentini", priča Marin.

Dosadašnji Marinov najveći podvig

S takvim iskustvom čovjeku se, vjerojatno, nije teško otisnuti samome, na 50-tak dana, i u Južnu Ameriku. Marin Guina planirao je to putovanje pune dvije godine i, opet, dosta štedio. Posebna želja bila mu je doček nove godine u Rio de Janeiru. S obzirom da su ipak potrebna veća sredstva i duže vrijeme, teško je bilo uskladiti putovanje s društvom. Krenuo je 20. 11. 2003., a vratio se 10.1. 2004. Uz razumijevanje svoje radne sredine, u tom je razdoblju koristio godišnji odmor i slobodne dane za božićne i novogodišnje blagdane.
"U svijetu postoje agencije koje organiziraju tip putovanja, pomalo avanturistički, kakav mene zanima. To su fizički zahtjevne ture pa je potrebno zdravlje i dobra tjelesna kondicija. Za razliku od naše zemlje, takav način putovanja je vrlo uobičajen u svijetu i ima puno pristaša. Agencija Tucan Travel (www.tucantravel.com) specijalizirala se za takva putovanja po Južnoj i Srednjoj Americi. U njihovoj organizaciji odabrao sam obilazak Paragvaja, Čilea, Brazila i Argentine.
Naša grupa imala je 20 članova, ljudi iz svih krajeva svijeta, pretežno samaca i to više žena nego muškaraca. Najviše je bilo onih između 25 i 36 godina života. Najmlađem je bilo 23, a najstarijem članu 47 godina. Riječ je o različitim obrazovnim profilima ljudi, iz gradova i sa sela. Svi smo, međutim, imali isti životni interes - putovanja kao hobi. Cijelim putem imali smo vodiča i vozača, a kretali smo se u terenskome autobusu. Bili smo podijeljeni u manje grupe, a svaki član je dobio svoj striktni zadatak, važan za preživljavanje u bespuću. Ipak, morali smo funkcionirati kao tim.
Prošli smo goleme razdaljine jer samo je Brazil veći od Europe (prešli smo 12 000 km). Od jednoga do drugoga odredišta znali smo dnevno putovati 12-13 sati. Ovom prilikom mogu nabrojiti samo najvažnija odredišta.
Santiago, glavni grad Čilea bio je naše polazište. Posjetili smo, zatim, slapove Salto del Laya, popeli se na vulkan Villarica, a preko Anda došli u Argentinu. Putovali smo kroz predivne krajolike da bismo došli u pustu Patagoniju. Iz El Calafata krenuli smo do impresivnoga glečera Moreno koji se, u dužini od 5 km, proteže uz jezero. Nakon prelaska Čilea tri smo dana proveli u divljini Nacionalnoga parka Torres del Paine. Brodom smo prešli Magellanova vrata i došli do Ognjene zemlje. To je najjužniji dio američkoga kontinenta, pun spektakularnih jezera i planina pod vječnim snijegom. Tu se nalazi i Ushuaia, najjužnije naseljeno mjesto u Argentini i na svijetu, odakle kreću ekspedicije za Antarktik (Južni pol), udaljen 700 km zračne linije. Zatim smo kraj Puerto Madryna , na obali Atlantika, posjetili prirodni rezervat gdje dolaze kitovi zbog rađanja mladunčadi. Vratili smo se kroz Pampe, najplodniji dio Argentine, ravnicu od više tisuća kilometara i stigli u Buenos Aires, kozmopolitski grad Južne Amerike. Nakon Paragvaja, u Brazilu smo imali posebno impresivan let helikopterom iznad slapa Foz do Iguazu, najvećega na svijetu. Putovanje smo završili u Riu, gradu koji se nikada ne zaboravlja", ispričao nam je Marin Guina, veliki svjetski putnik iz male Hrvatske.
Poželimo mu da uskoro ostvari putovanja u Tibet i Novi Zeland, svoja nova odredišta na putovanju oko svijeta.

D. Kobsa