Moj djelić svemira

Otvoreno komunicirati znači biti hrabar

Krećete li se kojim od hodnika naše kompanije i čujete li kako prilično glasno odnekud odzvanja energičan glas popraćen smijehom, velika je vjerojatnost da će vlasnik toga glasa biti Boris Drilo, Solution Manager iz ETK Centra za komunikacijska rješenja, usluge i logistiku. Boris je, naime, takoreći sveprisutan u kompaniji s obzirom na svoje brojne uloge i zaduženja te sudjelovanje u kompanijinim i regionalnim stručnim, virtualnim i inim drugim timovima. A tamo gdje je on, tišina je davno rekla zbogom. Za Borisa nema pitanja koje nije vrijedno postaviti i nema pitanja na kojega nema odgovora. Otvorena komunikacija obilježava njegov djelić svemira …

… a za to je potrebna:

a) hrabrost, prije svega. Jer to znači otkriti svoje dobre i loše strane i prepustiti se drugima na ocjenu, procjenu, mišljenje.

b) spremnost na promjenu. Jer komunicirati zapravo znači stalno nešto novo učiti i samim time se mijenjati, modificirati svoja gledišta.

c) energija za obračun s nepovjerenjem. Jer nisu svi odmah skloni suditi vam, ima i onih koje zanimate vi onakvi kakvi jeste, vjerujte u njih i u sebe.

d) zdrava doza egoizma. Jer bez nje ste tek biljka povijuša, a ne čovjek koji ima svoje stavove i koji iza njih i stoji.

Radim na sebi:

a) kontinuirano, mada se to možda i ne primjećuje. Ali, definitivno više nisam onaj Boris koji se u Ericssonu Nikoli Tesli zaposlio prije neke četiri godine.

b) te to shvaćam kao oblik vlastitoga istinskoga interesa za proučavanje ljudske prirode. A on seže tako daleko da mi je zamalo postao profesionalnom orijentacijom. Razmišljajući o tomu čime ću se baviti i studij psihologije mi se jedno vrijeme nametao kao pravo rješenje. A potom sam pritisnut obiteljskom argumentacijom dvaju ekonomista i jednoga inženjera strojarstva ipak upisao Fakultet elektrotehnike i računarstva, opredijelivši se za smjer radio-komunikacija i profesionalne elektronike.

c) dopuštajući da me okolnosti u kojima živim oblikuju u meni podnošljivoj mjeri. Tako je optimalno i za mene i za moju okolinu te tu metodu preporučam kao veoma djelotvornu. Evo, navodim i konkretan primjer: prve dvije godine studija "odradio" sam uredno, ali ne uključujući se do kraja, moji su interesi i dalje vrludali, a onda su me tijekom pripreme za ispit kod prof. Dine Šimunić iz teorije elektromagnetskih valova, telekomunikacije jednostavno zgrabile i osvojile te pridonijele tomu da budem ono što danas jesam. Bilo je to 1998. godine, a ispit sam polagao dan nakon što smo na Svjetskom nogometnom prvenstvu izgubili u polufinalu od Francuske te sam s glavom ispunjenom mogućim i nemogućim taktičkim nogometnim kombinacijama stigao na tu sasvim ne-inženjersku provjeru znanja tijekom koje je utemeljena jedna uspješna suradnja koja traje i danas. A dogodila se, kako sam već napomenuo, i ljubav prema području koje sam odabrao za studij.

Radim:

a) u linijskoj organizaciji koja se naziva Centrom za komunikacijska rješenja, usluge i logistiku, međutim, moje su odgovornosti raznolike te virtualno zahvaćaju u različita područja na kompanijinoj i regionalnoj razini. Riječ je mahom o osmišljavanju i planiranju pokretnih sustava nove generacije.

b) u maniri jednoga "svaštara", što je u eri multi-funkcionalnosti gotovo uobičajeno. Taj princip, doduše, ima jedan nedostatak koji pokatkad, htio ja to ili ne htio, ispliva na površinu kao površnost. Budući da sam sklon detaljiziranju, preciznosti i nedvosmislenosti, to mi zna i smetati, ali ima i trenutaka kada sam sebe uhvatim u pretjeranom "žmikanju" činjenica te shvatim da niti takva krajnost nije dobra. Nije ipak loša ona stara o zlatnoj sredini.

c) u okruženju koje mi savršeno odgovara. Ne volim previše ozbiljne ljude te imam tu sreću da radim u timu koji ima isti osjećaj za humor, koji je, pače, sklon humoru. Smatram to pravim profesionalnim pristupom jer samo onaj tko sigurno vlada svojim područjem može se uz posao i smijati. Lako se je meni smijati kada znam da radim s ljudima s kojima mogu učiniti sve, bilo gdje na svijetu.

d) na prilično isturenoj poziciji, o čemu svjedoči i ovaj članak, te osjećam kako je prava nepravda da se zna za samo neke ljude, a malo se spominju svi oni koji stoje iza njih i koji su mnogočim doprinijeli postignutim rezultatima.

Moje šire okruženje

a) odnosno, prilike u našoj zemlji o kojima čitam u novinama ili s kojima se susrećem izvan zidova Ericssona Nikole Tesle osvijestile su u meni ideju kako smo mi u ovoj kompaniji, gledajući s više aspekata, zapravo privilegirani. Način rada, razmišljanja i mogućnosti koje nam se u Ericssonovom okrilju otvaraju nadilaze hrvatski prosjek.

b) ulazi i u sferu sporta, kulture i interesa koji nisu isključivo profesionalni. Postalo je pomalo pomodno tvrditi kako uz posao ostaje malo vremena za privatni život, ali ja vjerujem u ravnotežu i u tom pogledu. Nikada nisam bio tehnološki freek koji i u slobodno vrijeme sjedi pred ekranom ili nešto "u kućnoj radinosti" lemi.

c) potvrđuje kako se u konačnici moj izbor zanimanja pokazuje izvrsnim. Čovjek je uvijek bio u središtu mojega interesa, a ima li išta što čovjeka bolje izdvaja od njegova okružja do komunikacije. Tehnologija? Da, i ona nam je na raspolaganju.

J. Lončar