Zanimljivi sportski susret u organizaciji Šahovskoga kluba naše kompanije iskoristili smo za razgovor s Mirjanom Medić, jedinom ženom-velemajstorom u povijesti hrvatskoga šaha i članicom državne reprezentacije. Ona je, uoči susreta na kojemu je očekivala veliku borbu i dobar plasman, za naše “Komunikacije” ispričala:

- Šah igram od četvrte godine života, na poticaj svoga oca. On je bio zaljubljenik šaha pa je i moja mlađa sestra danas uspješna šahistica. Već od svoga prvog nastupa na šahovskome turniru, kadetskom prvenstvu, odnijela sam pobjedu i to mi je bila motivacija za daljnje ozbiljno bavljenje tim sportom. Unatrag osam godina šahom se bavim poluprofesionalno, ali je tome prethodila gotovo desetgodišnja stanka. Osamdesetih godina su, naime, kod nas bili slabi uvjeti za šahiste pa nismo mogli često nastupati na međunarodnim natjecanjima, što je nužan preduvijet za uspon u svijetu šaha. Od kada sam 1985. godine stekla titulu međunarodnoga majstora, bila sam iz egzistencijalnih razloga prisiljena prekinuti šahovsku karijeru.

Godine 1994. ponovno sam se vratila šahu i od tada redovito nastupam kao članica državne reprezentacije na 4-5 međunarodnih turnira godišnje. Kada su se otvorile takve mogućnosti, sama sam sebi postavila za cilj postati šahovski velemajstor. To je zadnja titula na šahovskoj ljestvici do prvaka svijeta. Titulu velemajstora osvojila sam 1998. ostvarivši prethodno potrebne norme na nekoliko međunarodnih turnira i ženskoj šahovskoj olimpijadi u Moskvi.

Zadovoljna sam postignutim, jer sam šahu posvetila život. Cilj sam ostvarila samo napornim i upornim višegodišnjim radom i treningom. Nije to bilo lako, jer treba imati na umu da u svijetu ima nekoliko milijuna šahista, a tek nekoliko stotina velemajstora.

Želja mi je plasirati se na svjetsko prvenstvo, ali do tada treba još puno raditi i sudjelovati na međunarodnim turnirima. I, naravno, na ovakvim prijateljskim susretima kakve organizira Šahovski klub ETK.

D. Kobsa