Posjedovati vremeplov, prijevozno sredstvo koje bi vas moglo nositi i kroz vrijeme, a ne samo kroz prostor, tema je koja i danas golica našu maštu. Smiljan Pilipović, savjetnik za UMTS mreže u ETK Centru za komunikacijska rješenja i podršku prodaji, to je i ostvario - otputovao je u japansku komunikacijsku 3G budućnost gdje radi na projektu podešavanja parametara radio pristupne mreže treće generacije. Budući da je riječ o prvoj komercijalnoj UMTS mreži treće generacije u svijetu, čiji je vlasnik japanski operator Jphone, te o prvome takvom projektu u Ericssonovoj realizaciji, možemo mirno ustvrditi kako je Smiljan već dobrano zagazio u budućnost u koju, mi ovdje na ovim meridijanima, tek moramo ući. Njegov je djelić svemira trenutačno smješten u nekim našim budućim godinama.

Komunikacije treće generacije me privlače jer predstavljaju okus budućnosti. Tri se godine bavim teorijom UMTS-a i velika mi je želja bila teoriju konačno probati i u praksi. Stoga sam već duže vrijeme pratio aktivnosti u Japanu. Nakon što smo saznali za mogućnost uključivanja u Ericssonov projekt u Tokiju razgovor s mojim neposrednim rukovoditeljem trajao je vrlo kratko. "Hoćeš?" pitao je on. "Hoću!"odgovorio sam ja. Tjedan dana nakon toga već sam putovao na odredište.

U Japan sam stigao

a) sredinom listopada. Došao sam na šest tjedana koji su se pretvorili u razdoblje od četiri i pol mjeseca. Prijatelji me već znaju kao "onoga što ode pa se ne zna vratiti". Prije nekoga vremena radio sam na projektu u Švedskoj i trebao ostati tri mjeseca, no zadržao sam se punih godinu dana.

b) u središte zbivanja. Smješten sam u apartmanu u tokijskoj četvrti Roppongi koja više živi noću nego danju. Naime, Roppongi je središte noćnoga života Tokija. Radim u Shin-Yokohami, što će reći Nova Yokohama, na sedamnaestome katu s kojega se s jedne strane pruža spektakularan pogled na Tokijski zaljev, a s druge strane gledamo novi stadion na kojemu se igralo finale Svjetskoga prvenstva u nogometu. Za lijepih dana u daljini se nazire planina Fuji.

c) kako bih se bavio istraživanjem pojedinih mrežnih parametara, što uključuje analizu performansi mreže, uočavanje problema, određivanje parametara koje valja promijeniti kako bi se performanse mreže poboljšale, izračun novih vrijednosti parametara i konačnu provjeru novih performansi u živoj mreži. To je neka vrsta eksperimentalnoga rada, ali na živom sustavu.

d) kako bih se pridružio multinacionalnoj radnoj okolini, što je u Ericssonu više pravilo nego iznimka. Ima nas iz svih krajeva svijeta - Australije, Malezije, Švedske, Portugala, Italije, Libanona, SAD-a, Kanade, Koreje, Kine, Rumunjske i, naravno, iz Japana. Posao je iznimno zanimljiv, no zna biti vrlo naporno. U prosincu, neposredno prije puštanja mreže u komercijalni rad, radili smo praktično danonoćno. Problemi su se pojavljivali jedan za drugim, ali u sukobu sa združenim Ericssonovim snagama, nisu imali šanse.

Kao svjedok povijesti o 3G komunikacijama navodim sljedeće:

a) Prvi osobni 3G poziv ostvario sam iz - nužde! Drugi tjedan nakon dolaska u Tokio dogovorio sam susrest s kolegom, na putu u JPhoneov mrežni centar, gdje smo trebali obaviti određena testiranja. Sastati smo se trebali na jednoj od najprometnijih stanica u svijetu, Shibuyi, kojom dnevno prođe tri milijuna ljudi. Kako između tri milijuna ljudi pronaći nekog tko, povrh svega, još i kasni? Sjetih da u torbi imam dva 3G telefona. I poslužili su. Pokazalo se da čovjek doista može računati na 3G tehnologiju. Tek nakon što sam uspio pronaći prijatelja u gužvi shvatio sam da je to bio moj prvi 3G poziv.

b) U Japanu sam iskusio i prvu video konferenciju preko mobilnoga telefona kao i prvi podatkovni poziv. I dok sam se za svoju prvu elektroničku poruku putem UMTS-a morao spajati punih petnaest puta, jer je svaki put veza padala, danas je situacija puno bolja. Sada za vrijeme testiranja dugih poziva, vozeći se satima Tokijem, znam slušati neku od hrvatskih radio postaja na Internetu ili pak promatrati jutarnje scene s Trga bana J. Jelačića, dok nad Tokijem pada mrak.

c) 3G će nesumnjivo utjecati i na određene promjene u našem ponašanju. Toga sam postao svjestan kada me je jednom zgodom, već nakon ponoći, nazvao kolega Davor Galić iz Austrije. Tamo su, naime, upravo testirali video konferenciju u Mobilkomovoj mreži. Htjeli su provjeriti mogu li ostvariti vezu s Japanom. "Naravno, samo nazovite!", spremno sam izvadio 3G telefon, očekujući njihov poziv. I onda sam shvatio da me neće samo čuti nego i vidjeti. Prvi međunarodni 3G poziv - a ja u potkošulji, spreman za spavanje! Na žalost, taj put nismo uspjeli, ali ja sam postigao svoj vlastiti rekord u oblačenju košulje.

d) Najzanimljiviji razgovor bio je s kolegom iz odjela koji radi na projektu u Indiji. Prema njegovim riječima, javljao se iz okružja koje je po svome načinu funkcioniranja pripadalo prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, a nazvao me u UMTS mrežu, mrežu 21. stoljeća. Bio je to razgovor za pamćenje: mali korak za nas, ali veliki za Ericsson.

Slobodno vrijeme

a) u početku rada na projektu bio je nepoznat pojam. Prije Božića slobodnoga vremena praktično uopće nije bilo. Utrkivali smo se s vremenom i s problemima koji su iskakali poput vrućih "kokica". Posao se tijekom vremena ipak normalizirao pa sada nadoknađujemo propušteno. Sve "međunarodne snage" smještene su na jednom mjestu, u hotelu u Roppongiju. Stoga nije problem dogovoriti večernji izlazak ili pak odlazak na kuglanje ili partiju pikada.

b) sada kada ga imam koristim priliku kako bih istražio grad, okolicu, neke druge dijelove Japana, ljude. Tokio, iako je košnica s 11 milijuna ljudi, ipak obiluje zelenim oazama u koje se može pobjeći od gradske vreve. Isplati se pogledati gradske parkove te brojne budističke i šinto hramove. Kao kontrapunkt miru i tišini stoji Akihabara - kvart sa stotinama trgovina elektroničkom opremom. Tamo možete kupiti sve, od običnoga osigurača, preko računala, digitalnih kamera, do stolaca za masažu i strojeva za kuhanje riže. Izvan Tokija posjetili smo Kamakuru, mjesto s nekoliko vrlo značajnih budističkih hramova, Yokohamu, grad na ulazu u Tokijski zaljev, Sapporo s impresivnim Festivalom snijega i leda...

c) Biti u Tokiju, a ne otići na sumo turnir nedopustivo je. Sport kojega sam na satelitskim programima promatrao kao egzotiku i komediju, počeo sam gledati potpuno drugim očima. Ono što fascinira su pripreme prije same borbe koje se ponavljaju već stoljećima. Svaki put pazi se na svaki detalj. Sve to uvod je u borbu od samo nekoliko sekundi u kojima dvorana uzavre.

Zaključak o radu u internacionalnom okružju:
Iako dolazimo iz različitih krajeva svijeta, noseći nasljeđe različitih mentaliteta, ipak djelujemo kao cjelina, međusobno se obogaćujući. Ima tu prostora za talijansku teatralnost, portugalsku domišljatost, japansku ustrajnost, hrvatski humor. Neki su naši karakteristični vicevi našli svoju vjernu publiku i u dalekome Tokiju. Toliko su postali popularni da su neki od kolega čak dobili nadimke po glavnim likovima koji se u njima pojavljuju.

J Lončar