Mirovinska reforma

Svakodnevno smo svjedoci brojnih novinskih natpisa o krizi mirovinskih sustava koja je poprimila razmjere svjetske epidemije. Traže se nova rješenja koja će udovoljiti novim potrebama mirovinskih fondova i u ekonomski razvijenim zemljama i u zemljama koje prolaze tranzicijsku fazu. Ni u Hrvatskoj situacija nije drugačija, dapače, kriza je duboka i teška te se reformom mirovinskoga sustava traže nova rješenja koja će ublažiti i poboljšati položaj budućih umirovljenika.

Običnom čovjeku postaje sve jasnije da obvezni mirovinski fond u današnjim uvjetima ne pruža više rješenje za sigurnu starost. Novu nadu, međutim, bude dobrovoljni mirovinski fondovi, koji su se u razvijenom svijetu već dobro etablirali i dokazali.

Razlozi krize mirovinskih sustava

Razlozi krize su dvojaki: demografski i financijski. Riječ je o međusobno povezanim razlozima koji jedan na drugog djeluju i kao uzrok, i kao posljedica.
Demografsko starenje stanovništva je opće prisutan fenomen u gotovo svim zemljama svijeta. Što je zemlja gospodarski i ekonomski razvijenija, u strukturi stanovništva veći je udio staračke populacije. Životni vijek se produžuje, pa korisnici mirovina sve duže uživaju stečenu mirovinu. Populacija postaje prosječno sve starija, broj umirovljenika raste brže od broja zaposlenih, a financijske potrebe umirovljeničke populacije postaju sve veće. Nasuprot tome, relativno se smanjuje udio radno aktivnoga stanovništva. Sve manje osoba plaća mirovinske doprinose za sve veći broj korisnika. Postojeći sustavi mirovinskoga osiguranja ne mogu udovoljiti naraslim potrebama umirovljenika.
Iako su krize mirovinskih sustava u svijetu gotovo univerzalne, ipak postoji bitna razlika između gospodarski razvijenih zemalja i zemalja u tranziciji.
Ekonomski razvijene zemlje su puno ranije uočile nesklad između uplata mirovinskih doprinosa i rastućih potreba umirovljenika i još su šezdesetih godina 20. stoljeća počele tražiti rješenja koja će smanjiti jaz između uplata i isplata.
Mirovinske reforme u tranzicijskim zemljama su neminovnost jer je u većini zemalja mirovinski sustav generacijske solidarnosti gotovo pred stečajem. Sve se te zemlje suočavaju s niskom razinom mirovina i visokim stopama doprinosa za te mirovine, koje su dovele do masovnoga izbjegavanja plaćanja doprinosa. Mirovinske se reforme provode paralelno s reformom gospodarskoga i cijeloga socijalnoga sektora. Najvažnija značajka mirovinskih reformi u tranzicijskim zemljama je nastojanje da se produži radnik vijek te da se, uz zadržavanje sustava generacijske solidarnosti, uvede obavezno ili dobrovoljno osiguranje na temelju kapitalizacije.

Situacija u Hrvatskoj

Sve pojave koje obilježavaju demografsku sliku razvijenog svijeta prisutne su u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća, ali uz brojne dodatne popratne negativnosti uzrokovane tranzicijom i ratom. Zbog globalizacije i poboljšanja zdravstvenih uvjeta života u cijelom svijetu, demografske su promjene u Hrvatskoj gotovo identične kretanjima u razvijenim zemljama. Karakterizira ih niska stopa nataliteta i povećanje udjela starije populacije u ukupnom stanovništvu. Tako je, na primjer, u Hrvatskoj 1980. bilo 449.080 umirovljenika i 1.816.190 osiguranika, što je, otprilike, odnos 4:1. Tijekom osamdesetih, a naročito u devedesetim godinama prošloga stoljeća taj je odnos rapidno pogoršavan. U 1999. broj umirovljenika je narastao na 1.017.801, dok je broj osiguranih osoba smanjen na 1.406.081, tako da je odnos broja umirovljenika i broja korisnika gotovo izjednačen.
Restrukturiranje bivših društvenih poduzeća koje se odvijalo tijekom devedesetih godina, provodilo se u pravilu smanjivanjem broja zaposlenih, velikim dijelom i kroz institut ranog umirovljenja. Istodobno, u gospodarskom životu zemlje dogodili su se i neki drugi negativni procesi, čija je posljedica bio pad broja zaposlenih. Visoka stopa nezaposlenosti potiče sivu ekonomiju i izbjegavanje plaćanja doprinosa, što povratno uvjetuje povećanje stope doprinosa za one koji uplaćuju doprinose.
Takva kretanja dovela su do sve većega posezanja mirovinskoga fonda za sredstvima državnoga proračuna. Mirovinski izdaci su u 2000.godini dostigli 13,7% bruto državnoga proračuna, što je daleko više od izdataka koji su imale razvijene zemlje u vrijeme kada su bile na stupnju razvoja današnje Hrvatske. Logičan nastavak takvih trendova je uključivanje mirovinskog fonda sustava generacijske solidarnosti u Proračun Republike Hrvatske, što se operativno i dogodilo 1.srpnja 2001. godine
Ovakva kretanja nametnula su nužnost mirovinske reforme u Hrvatskoj, od koje se očekuje da osigura dugoročno održiv sustav koji će štititi osiguranike od financijskih rizika u starosti, ali koji će istovremeno biti usklađen s ekonomskim razvojem i neće biti kočnica gospodarskoga razvoja.
Mirovinski sustav u Hrvatskoj koncipiran je kao kombinirani sustav na tri razine:
1. sustav obveznog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti (prvi mirovinski stup),
2. sustav obvezne individualne kapitalizirane štednje (drugi mirovinski stup)
3. sustav dobrovoljne kapitalizirane štednje (treći mirovinski stup).

Sustav generacijske solidarnosti

Sustav generacijske solidarnosti karakteriziraju tekući doprinosi koji služe za isplatu tekućih mirovina, tako da nema čvrste veze između uplaćenih doprinosa osiguranika i buduće mirovine koju će ostvariti taj osiguranik. Buduća mirovina puno više ovisi o visini doprinosa koji će uplaćivati buduće generacije, one koje će pripadati radnom kontingentu u vrijeme kada sadašnji osiguranik postane umirovljenik.

Obvezna kapitalizirana individualna štednja

Sustav obvezne individualne kapitalizirane štednje počeo se provoditi od 1.siječnja 2002. Taj je sustav zasnovan na načelu definiranih doprinosa, tako da će mirovina izravno ovisiti o visini uplaćenih doprinosa. Za obveznu kapitaliziranu štednju se izdvaja 5% mirovinskoga doprinosa, dok se za sustav generacijske solidarnosti izdvaja 14,5 % mirovinskoga doprinosa. Osobe koje nisu obuhvaćene obveznim osiguranjem za individualnu mirovinsku štednju, plaćaju 19,5% mirovinskog doprinosu za sustav generacijske solidarnosti.

Osobe koje su obvezno osigurane u drugom stupu i osobe koje su se po vlastitom izboru opredijelile za osiguranje u drugom stupu, ostvarivat će mirovinu iz dva izvora:
osnovnu mirovinu iz prvog stupa, zasnovanog na načelima generacijske solidarnosti, ali u manjoj visini od mirovine koju ostvaruju osiguranici koji su osigurani samo u prvom stupu mirovinskoga osiguranja te mirovinu iz drugoga stupa koja će primarno ovisiti o uplaćenim doprinosima tijekom razdoblja osiguranja.
Mirovine iz prvoga i drugoga mirovinskoga stupa počinju se isplaćivati u trenutku kada osiguranici steknu uvjete za umirovljenje (u pravilu s navršenih 60 godina za žene i 65 godina za muškarce).

Dobrovoljna kapitalizirana štednja

Sustav dobrovoljne kapitalizirane štednje također se zasniva na načelima individualne kapitalizacije, uz osnovnu razliku da se radi o dobrovoljnom članstvu u jednom ili više izabranih dobrovoljnih mirovinskih fondova. U dobrovoljne mirovinske programe može se učlaniti svaka punoljetna osoba koja prihvaća program fonda. Ako se radi o otvorenom dobrovoljnom mirovinskom fondu, njegovim članom može postati svaka osoba koja prihvaća članstvo i obavezuje se na uplatu određenih iznosa doprinosa. Kada se radi o zatvorenom dobrovoljnom mirovinskom fondu, tada je riječ o fondu koji je organiziran za točno određen krug osoba, npr. samo za zaposlenike neke kompanije.
Država stimulira razvoj dobrovoljnog mirovinskog osiguranja s dvije vrste poticaja: poreznim olakšicama i poticajnim sredstvima iz državnoga proračuna.

Državna poticajna sredstava

Državna poticajna sredstava su jedan od instrumenata kojima država potiče građane na dobrovoljnu mirovinsku štednju. Ta sredstva se odobravaju iz državnoga proračuna. Država na doprinose koje članovi godišnje uplaćuju u treći stup mirovinskoga osiguranja daje 25% od uplaćenoga iznosa, ali najviše do 1250 kuna. Dakle, osoba koja godišnje uplati 5000 kuna u dobrovoljni mirovinski fond, od države će dobiti još 1250 kuna. Isti će iznos dobiti osobe koje uplate više od 5000 kuna. One koje uplate manje, dobit će 25% uplaćenoga iznosa. Poticajna sredstva vode se na osobnom računu člana dobrovoljnoga mirovinskog fonda, tako da se u svakom trenutku može utvrditi njihov iznos, a ona predstavljaju osobnu imovinu člana fonda i sastavni su dio osobnoga računa.

Olakšica u porezu na dohodak

Od početka 2001. obveznicima poreza na dohodak omogućeno je korištenje porezne olakšice na ime uplaćenih premija po osnovi osiguranja života, dopunskoga zdravstvenoga i dobrovoljnoga mirovinskog osiguranja. Uplaćene premije osiguranja smatraju se izdacima koji se, u razdoblju u kojem su plaćeni, mogu odbiti od ostvarenih primitaka. Priznati izdatak iznosi 0,7 osnovnog osobnog odbitka, što je 1050 kuna mjesečno, odnosno 12600 godišnje.
Od porezne olakšice imaju korist svi porezni obveznici, ali najisplativija je za osobe s višim primanjima.
U tablici koja slijedi vidljiva je godišnja dobit koja proizlazi iz korištenja porezne olakšice, ovisno o visini doprinosa i stopi poreza. U svim je primjerima pretpostavljen prirez od 18%. Kako biste znali koji su iznosi važeći u vašem primjeru, potrebno je znati najvišu poreznu stopu koja se primjenjuje pri oporezivanju vašeg dohotka.

Na primjer, osoba koja je uplatila 12000 kuna godišnje, a plaća porez po stopi od 35% i prirez od 18%, ostvaruje pravo na:

• korištenje porezne olakšice 4.956,00 kuna
• poticajna sredstava 1.250,00 kuna
• ukupno godišnje 6.206,00 kuna

Dva su moguća načina ostvarenja porezne olakšice. Obustavu doprinosa za dobrovoljno mirovinsko osiguranje moguće je dogovoriti s poslodavcem koji ju potom obračunava pri isplati plaće. U tom slučaju poslodavac mjesečno, prilikom obustave ugovorenog iznosa, od porezne osnovice odbija iznos doprinosa, čime se automatski povećava neto-plaća. Porezna se olakšica može ostvariti i putem godišnje porezne prijave.
Osim toga, članovi fonda sami biraju i mogu mijenjati visinu i trajanje uplate u fond - prestanak uplate ne znači i prestanak članstava u fondu. Sredstava na računu su nasljediva, a članovi sami donose odluku hoće li sredstava naslijediti zakonski ili imenovani nasljednik.
Iznos mirovine iz trećeg stupa ovisi o visini uloženih sredstava, pripisanih državnih poticaja i prinosa fonda. Početak isplate mirovine je moguće odabrati, ali mirovina se može početi primati najranije s navršenih 50 godina života.
Spomenimo još samo da je Hagena inicirala izradu prijedloga izmjene Zakona o porezu na dohodak, prema kojima se uplate poslodavaca u dobrovoljni mirovinski fond ne bi smatrale plaćom zaposlenika. Takva izmjena zakona, ako se donese, trebala bi dodatno motivirati i poslodavce i zaposlene na pojačanu štednju putem dobrovoljnoga mirovinskog fonda.

Najvažnija značajka mirovinskih reformi u tranzicijskim zemljama, pa i u Hrvatskoj, je nastojanje da se produži radnik vijek te da se, uz zadržavanje sustava generacijske solidarnosti, uvede obavezno ili dobrovoljno osiguranje na temelju kapitalizacije.

Stav naše kompanije

Kompanija Ericsson Nikola Tesla, uvidjevši da reforma mirovinskoga sustava zahtijeva od svakoga zaposlenika brigu i aktivno sudjelovanje u planiranju visine vlastite mirovine, poduzela je aktivnosti s ciljem pronalaženja najpovoljnijih mogućnosti za osnivanje zatvorenoga dobrovoljnoga mirovinskog fonda. Na taj način Ericsson Nikola Tesla, kao pokrovitelj fonda, želi svim svojim zaposlenicima omogućiti povoljnije uvjete za dobrovoljnu mirovinsku štednju od onih koji vrijede za članove otvorenih mirovinskih fondova.
Nakon što se donese konačna odluka o izboru najpovoljnijega društva za upravljanje dobrovoljnim mirovinskim fondom, detaljno i na vrijeme informirat ćemo sve zaposlenike o mogućnostima i uvjetima učlanjenja i štednje u Zatvorenom dobrovoljnom mirovinskom fondu kompanije Ericsson Nikola Tesla.
Bit će to prilika za sve zaposlenike naše kompanije da brigom i planiranjem svoje vlastite mirovine već danas, na najdjelotvorniji mogući način, osiguravaju preduvjete za sretniju i bezbrižniju starost.

Verica Mihajlic

* Literatura: Mr. sc. Marija Zuber, Mirovinska reforma i fondovi mirovinskog osiguranja