Davor Pribanić, predavač iz Centra za razvoj kompetencija u Ericssonu Nikoli Tesli nije od onih koji odgađaju poslove za sutra. On ne zna što znači potraga za izgubljenim vremenom jer kroz svoje dane "juri brzinom od dvjesto na sat" i svaki trenutak maksimalno iskoristi. Uz profesionalni angažman koji ga, kao stručnoga predavača iz područja suvremenih komunikacija - poglavito područja prijenosa podataka, višeuslužnih mreža i treće generacije komunikacija - nosi po cijelome svijetu tu su obitelj i sportovi - skijanje, plivanje, ronjenje, jedrenje. No, o čemu god se radilo Davor to radi zdušno, punim srcem i ne štedi se. Pravo vrijeme za njega je sada, pravi način da se utroši vrijeme je raditi upravo to što radi, a pravo mjesto je biti tamo gdje upravo jest. Njegov je djelić svemira nabijen energijom i dinamikom, a nad svim što mu se zbiva lebdi dobar smisao za humor - začin svakoga njegovog dana.

Da sam prilagodljiv pokazao sam nebrojeno puta u životu, a kao dokaz u ovoj prilici podastirem sljedeće činjenice:
a) od malih nogu bavio sam se raznim sportovima - plivanjem, skijanjem, jedrenjem. Želio sam isprobati više toga, ne ograničiti se samo na jedan izbor. U životu uvijek imamo mnogo mogućnosti. Zašto si postavljati granice ili okvire? Uvijek sam mislio da treba istraživati još neistražena područja.

b) premda sam rođen u Zagrebu i premda sam u tome gradu proveo djetinjstvo i studirao na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, kada se ukazala prilika za zaposlenje u Rijeci, bez razmišljanja sam tamo otišao sa suprugom i ostao pet godina. Radio sam za privatnu kompaniju koja se bavila projektiranjem lokalnih i globalnih podatkovnih mreža te implementacijom, prodajom i izobrazbom u računalnome području. Radili smo poslove s riječkim podružnicama HEP-a, INE, Riječkom bankom, Gradom Rijekom i drugima. Tamo sam ispekao svoj zanat.

c) mjesto boravka također sam bez velikoga predomišljanja promijenio u travnju 2001. i otišao živjeti i raditi u Ericssonov centar za kompetencije u Dublinu. Bilo je to jedinstveno i veoma korisno iskustvo, svojevrsna priprema za život. Povjesničari dijele vrijeme na staru i novu eru, a ja svoj život na eru prije i poslije Dublina. U prvo vrijeme boravio sam u Irskoj sam, no kasnije su mi se pridružili supruga, koja također radi u Ericssonu Nikoli Tesli, i sin pa je to iskustvo obilježilo ne samo mene, već cijelu našu malu obitelj.

Da sam uporan i da me prepreke ne mogu dugoročno omesti u mojim nastojanjima pokazao sam:
a) kada je Rijeka postala pretijesna za moje planove i očekivanja. Bez raspisanoga natječaja javio sam se službama za upravljanje ljudskim potencijalima najznačajnijih hrvatskih kompanija koje se bave telekomunikacijama. Iz Ericssona Nikole Tesle javili su mi se za dva dana objasnivši da bi željeli sa mom pokušati nešto novo: već formiranoga predavača prilagoditi svojim potrebama. Do tada, pa i danas, praksa je bila drugačija. Samo inženjeri koji su godinama stjecali iskustvo u kompaniji pozivani su za predavače stručnih tečajeva u Centru za razvoj kompetencija. Ovaj mali eksperiment jedinice Upravljanje ljudskim potencijalima u ETK odlično je uspio pa sam od 1999. član kolektiva.

b) baveći se "vodenim" sportovima - jedrenjem, plivanjem i ronjenjem s bocom te skijanjem. Još kao srednjoškolac džeparac sam zarađivao kao instruktor skijanja, a kao student radeći kao vanjski predavač za jedrenje na 4. godini DIF-a. Od naziva instruktora za ronjenje s bocom dijeli me svega jedan ispit. Vjerujem kako ću i to uskoro ostvariti.

Da je odluka o odlasku na privremeni rad u Ericssonov Centar za izobrazbu u Dublinu bila dobra proizlazi iz:
a) činjenice da mi iskustvo koje sam tamo stekao danas omogućava da stručne tečajeve, od kojih je veći broj iz područja treće generacije komunikacija, vodim u bilo kojoj Ericssonovoj kompaniji u svijetu za bilo kojega Ericssonova kupca ili za djelatnike bilo koje Ericssonove lokalne kompanije. A posao me je do sada vodio po cijeloj Europi, u Ameriku, na Srednji i Daleki Istok i tko zna kamo će me još odvesti. Kupci kojima sam govorio o suvremenim komunikacijama uključuju Vodafone, T-mobile, Hutchinson, AT&T sa sjedištem u Dallasu te bojne druge.

b) broja prijatelja koje sam stekao u Irskoj. Riječ "prijatelj" na ovome mjestu nije pretjerana, a to ću potvrditi vrlo konkretnim primjerom. Uskladiti privatni i poslovni život upravo zahvaljujući prijateljima u irskome Ericssonu nije bilo teško. Jednom zgodom smo i supruga i ja bili poslovno angažirani na dva kraja svijeta, ona u Češkoj, a ja na Dalekome Istoku. Stoga smo organizirali dolazak bake iz Hrvatske da nam pomogne oko djeteta. No, jednoga dana su iz škole javili da se naš sin ne osjeća najbolje pa su ga poslali kući. Pri tome su, prema prethodnom dogovoru, obavijestili i jednoga od mojih rukovoditelja. On je prekinuo sve sastanke i otišao sa djetetom i bakom u bolnicu kako bi se raspršile sve sumnje oko bolesti. Srećom, nije bilo ništa ozbiljno, ali njegovo razumijevanje i veoma konkretna podrška bilo je nešto što dokazuje da su "veliki" rukovoditelji i "veliki" ljudi.

c) prilike da se dokažem kao uspješan turistički poduzetnik. Naime, već nekoliko mjeseci nakon mojega dolaska u Irsku na moju su preporuku četiri kolege sa svojim obiteljima krenuli na ljetovanje na Jadran; Već iduće godine bilo ih je, bez pretjerivanja, pedesetak. Između ostaloga organizirao sam za njih i jedriličarske ture. I danas sam, što zbog posla, što zbog druženja, u gotovo svakodnevnome kontaktu s mnogima od njih.

d) spoznaje da je to bilo razdoblje tijekom kojega sam se mogao u potpunosti posvetiti svojemu poslu, usavršavanju, upijanju novih iskustava koja mi i danas pomažu u radu. Stoga s puno samopouzdanja mogu, recimo, "skoknuti" do Tajvana i održati neki od tečajeva iz područja sustava za komunikaciju podacima.

Da sve radim temeljito i da prihvaćam visoko zacrtane ciljeve sâm sebi potvrdio sam
a) dizajnirajući u cijelosti ili djelomično sedam stručnih tečajeva za Ericssonov centar za izobrazbu u Irskoj. Primjerice, jedan od njih odnosi se na poduku o radu sustava medijskoga WCDMA pristupnika za koji je unutar tristotinjak radnih sati trebalo osmisliti i producirati cjelokupnu dokumentaciju i program vježbi. Drago mi je što se i danas po tome programu obučavaju mladi Ericssonovi stručnjaci.

b) usvojivši i prakticirajući životno načelo otvorenosti izazovima, brzoga usvajanja novih znanja i donošenja odluka te prilagođavanja novim životnim uvjetima. U tom pogledu se moja intimna životna opredjeljenja nimalo ne razlikuju od Ericssonove korporativne kulture. Stoga se Ericsson i ja veoma dobro slažemo.

c) dobro se usput zabavljajući. Moj stil predavanja je ležeran i svaki put nastojim polaznike tečajeva opustiti i nasmijati. Nove komunikacijske tehnologije, naime, nisu bauk već su tu kako bi svima nama život učinile ugodnijim. Na kraju hvala supruzi Tiani i sinu Josipu što me prate u mojem brzom ritmu.

J. Lončar