Moj djelić svemira

Suvremeni životni tempo plete naš privatni i poslovni život u nerazmrsivo tkanje, a kako bi na kraju platno bilo meko i podatno za krojenje veoma je važno uplesti ravnomjeran broj "privatnih" i "poslovnih" niti. Nije to jednostavna zadaća, a zavežeš li katkada čvor na krivom mjestu zna on još dugo žuljati. U znaku održavanja te ravnoteže uređen je svemir Romana Miklenića, inženjera za podršku u području poslovnih sustava.

Kada sam
a) bio pri kraju studija na Fakultetu prometnih znanosti razgovarajući s poznanikom o mogućnostima za zapošljavanje saznao sam da postoji otvoreno mjesto u Ericssonu Nikoli Tesli u području poslovnih sustava. Budući da sam tijekom studija odabrao smjer telekomunikacija i da je taj moj poznanik o uvjetima u toj kompaniji govorio u superlativima nisam puno dvojio - od 1998. sam zaposlenik Ericssona Nikole Tesle.

b) stigao u kompaniju svojega prvoga radnoga dana u životu odmah su pred mene stavili materijale za tečaj o Ericssonovom MD110 sustavu te me uputili u Centar za razvoj kompetencija. Shvatio sam da je znanje koje sam stekao tijekom studija tek dobra podloga za daljnje usavršavanje te da je učenje tek počelo. Učim i danas, jer bez toga nema opstanka u poslu kojim se bavim.

c) naučio dovoljno da bih mogao dio svojih znanja o poslovnim sustavimo podijeliti s drugima počeo sam gostovati kao predavač u onom istom Centru za izobrazbu u kojemu sam, po dolasku u kompaniju bio polaznik tečaja. Danas je Ivica Doko koji me je uputio u prve tajne MD110 sustava moj kolega-predavač te na tečajevima radimo zajedno ili naizmjence. Dijeliti znanja s drugima dobar je osjećaj, koji te, između ostaloga, potiče da i sam kontinuirano napreduješ.

Samopouzdanje
a) je nužan začin u pripravi telekomunikacijskih rješenja i njihovoj prezentaciji kupcima i poslovnim partnerima. Svoje profesionalno samopouzdanje u tom sam smislu počeo razvijati upravo kao predavač na tečajevima o poslovnim sustavima. Stoga mi danas ne predstavlja velik problem stati pred profesionalce i objasniti zašto su baš Ericssonova poslovna rješenja ono što oni trebaju. Dobar temelj za gradnju samopouzdanja svakako je sveobuhvatno znanje o sustavima i uslugama uključenima u rješenje koje predstavljaš. Osobno crpim sigurnost u vlastite snage upravo u razumijevanju onoga o čemu govorim. Ne bojim se stoga niti jednoga mogućega pitanja. U glavi nosim svu "opremu" koja mi za suočavanje s kupcima i poslovnim partnerima treba. Uopće me ne čudi što se u našoj kompaniji intelektualni kapital ističe kao njena najznačajnija vrijednost.

b) je najsnažnije oružje u suočavanju s tremom koju osjetim svaki put kada stanem pred ljude. A treme u takvim situacijama uvijek ima. Uz dobru dozu samopouzdanja ona je motivirajuća te iz tebe izvlači maksimum.

c) je važno i u privatnom životu. To sam shvatio prije sedamnaest mjeseci kada se rodio moj sinčić, Ivan. Trema koju sam u tom razdoblju osjećao ne može se usporediti ni sa kakvim drugim osjećajem. A koliko li je samo samopouzdanja trebalo da ju savladam? Velika doza samopouzdanja trebala mi je i kada je moja supruga, vrativši se na svoje radno mjesto u jednoj od domaćih tvrtki nakon porodiljnoga dopusta, saznala da će morati potražiti novo zaposlenje. Bio je to šok koji smo zajedničkim, obiteljskim samopouzdanjem ipak uspjeli prevladati.

Ravnoteža
a) je zakon koji obilježava sve što radim. U uvjetima koje nameće današnji brz životni tempo teško ju je postići, ali uz malo promišljanja ravnoteža nije nedohvatljiva. Dobra organizacija i sposobnost prilagođavanja novonastalim situacijama, po mom osobnom iskustvu, dva su nezaobilazna elementa od kojih je sazdana životna ravnoteža. Evo primjera: Prije nekog vremena Ericsson Nikolu Teslu posjetila je visoka delegacija iz korporacije sačinjena od decision makera za područje poslovnih sustava. Ono što su vidjeli i iskusili u našoj kompaniji ponukalo ih je da neke naše stručnjake angažiraju na korporativnom projektu o rješenjima za poslovne sustave (Mobile Enterprise Communications Solutions - MECS) Među njima sam bio i ja. Trebalo je otići na šest mjeseci u Stockholm. Moja mala i mlada obitelj našla se pred nedoumicom, a konačna odluka bila je usmjerena na postizanje ravnoteže privatnoga i poslovnoga. Obitelj ne smije trpjeti zbog mojega posla, pomislio sam, te su moja supruga i sin sa mnom boravili u Švedskoj. I to smo iskustvo zajedno prošli i dokazali da se privatni i poslovni život može usuglasiti.

b) u mom slučaju znači da s jedne strane stoji moj angažman na jednom od najzahtjevnijih korporativnih projekata. Naime, tijekom rada na MECS projektu u Stockholmu uspio sam se nametnuti kao jedan od znalaca koji predano rade na realizaciji zacrtanih ciljeva. Znam, ne zvuči baš skromno, ali poziv da se vratim u Stockholm i sudjelujem u finalnoj fazi projekta dokaz je da sam ostavio trag u onoj ranoj razvojnoj fazi. Veoma me raduje taj poziv, budući da ga vidim kao svojevrsno priznanje za uporni višegodišnji rad, ali i kao priznanje našoj kompaniji koja u korporaciji slovi kao sredina koja razvija stručne kadrove sposobne za sudjelovanje u najsloženijim projektima.

c) u mom slučaju znači da s druge strane stoji moja obitelj koja me motivira i snaži. To, konkretno, znači da umor nakon promišljanja najsuvremenijih rješenja utemeljenih na principima mobilnosti u području poslovnih sustava "liječim" slaganjem kockica s mojim Ivanom te da nakon udubljivanja u stručnu literaturu s užitkom posežem za slikovnicom Mačak u čizmama koju moj sin obožava. Brigu oko Ivana supruga i ja sasvim smo ravnopravno podijelili i mislim da bih se osjećao zakinut da to nije tako. Na pitanje o tomu znam li primijeniti pelenu mogu se samo slatko nasmijati. Ma na tomu sam "doktorirao"! Znam ponekad uzeti i gitaru u ruke. Samouk sam i daleko od razine za javni nastup, ali moja obitelj i prijatelji nisu zahtjevna publika te dobroga raspoloženja, kada se okupimo, ne manjka.

J. Lončar