|
|
 |
|
Može li se letjeti?
|
|
|
|
Moje iskustvo
Može, ali s padobranom na leđima. Kao i svako drugo dijete, od malena sam sanjao o letenju i napokon mi se san ostvario. Na kraju, malo relaksacije nakon napornoga posla uvijek dobro dođe.
Stvar zvuči vrlo jednostavno: obuka traje mjesec dana i nakon toga slijedi prvi skok. Međutim, psihološka priprema nije baš tako kratka. Treba imati u vidu da se iskače s visine od oko 1000 metara. Dva padobrana, glavni i rezervni, uz hrabrost su najvažniji rekviziti. Svaki od padobrana je konstruiran tako da se otvara sigurno, pod pretpostavkom da je pravilno spakiran, da se skakač nalazi u pravilnome položaju dok ga otvara te uz niz drugih uvjeta. Ali na svakom od padobrana izričito piše da je padobranstvo opasna aktivnost koja može rezultirati ozljedama i smrću. Stoga, ako ne možete prihvatiti tu činjenicu, ne preporuča se uključivanje u ovaj sport. Međutim, kako se budući polaznici ne bi obeshrabrili valja reći i to kako statistika kaže da je padobranstvo puno sigurnije od, primjerice, ronjenja i brdskog biciklizma, a čak 18 puta sigurnije od vožnje u motornom vozilu.
Kako je protekla moja obuka u Aeroklubu Zagreb
Nakon silne teoretske obuke, tijekom koje se uče dijelovi padobrana, teorija i tehnika skoka, meteorologija, prinudni postupci te pravila i propisi, slijedi i praktična obuka na aerodromu Lučko. Tamo smo nekoliko uzastopnih vikenda učili slagati padobran, vježbali prinudne postupke viseći na simulatoru padobrana i odvajanje od aviona. Sve je to izgledalo jednostavno dok nije došao dan prije skoka. Osjećao sam laganu nervozu premda sam se stalno trudio da ne mislim o onomu što je trebalo uslijediti. U mislima mi je stalno bio padobran i pitanje: Hoće li se otvoriti kako treba. Ukratko, taj dan činio se dosta dugačak.
Konačno - dan D
Prvo je na redu bilo pakiranje padobrana. Čak je i kamera tu da snimi sve. Jedan se prijatelj, sklon crnomu humoru, našalio, pa reče: "Snimi sve konopce da se vidi kasnije, u slučaju uviđaja". Trema je ipak počela raditi svoje pa sam pozvao instruktora da mi pomogne složiti padobran. Sve je bilo u redu, međutim, komande nisu bile pravilno blokirane. Instruktor me pokušao umiriti: "Ma daj, bude se otvoril, ne brini!". Bilo je sve manje vremena za razmišljanje, trebalo se obući, staviti padobran, kacigu, visinomjer, radio stanicu – ukupno 20 kilograma opreme koja te vuče na Zemlju.
Konačno, zadnji pregled je bio obavljen pa potrčasmo za instruktorom prema avionu. Ulazak u avion bio je, kao i uvijek, jednostavan, a ja sam se cijelo vrijeme pitao hoće li tako biti i sa izlaskom? Za nekoliko minuta avion je bio na 300m, a daljnje penjanje do 1000m mi je proteklo kao u nekom snu. Brujanje motora lagano je utihnulo, a par sekundi nakon što je instruktor dao znak za izlazak, eto me u zraku s otvorenim padobranom.
Osjećaj, hm, što da vam kažem - kao da ste dobili na lotu. Pa, tko voli nek' izvoli.
Saša Barišić |
|
|
|
|
Saša
Barišić u akciji |
