Stvaranje standarda uz odlučnost u znanju

Ambiciozan, samouvjeren, stručan, prodoran…u dvije riječi: Miroslav Končar. Promatrajući svijet sa svoje košarkaške visine još kao dječarac shvatio je da će se u životu baviti nečim što valja istražiti, što nije standard. Studij elektrotehnike i računarstva, smjera industrijske elektronike, za nj je, dakle, bio pravi izbor. Danas radi u jedinici za e-sustave u Ericssonu Nikoli Tesli i bavi se područjem koje svega nekolicina ljudi u našoj zemlji, pa i globalno, doista dobro poznaje. Njegov je djelić svemira mladalački, energičan, a njegovim venama teče entuzijazam koji ga hrani snagom za nove izazove.

Premda sam vaga u horoskopu koja teži ravnoteži
a) u jednome idem u krajnost: radoholičar sam i u stanju sam u potpunosti se usredotočiti na određeni tehnički problem. Radno vrijeme? Tko je još čuo za to!? Valja ustrajati sve dok rješenje nije na vidiku, pa makar trebalo i deset, dvanaest sati rada tijekom dana.

b) nije mi strano pročitati stotine stranica stručnoga teksta kako bih došao do jedne rečenice vlastitoga zaključka. Nikada nisam volio gotove, servirane postulate. Znam da je tako lakše, ali na takvom se terenu ne osjećam dobro. Naravno, ne idem protiv društvenih normi, ali kada je riječ o stručnom području kojim se bavim više volim stvarati standarde nego li ih slijediti. Upravo stoga sam tijekom studija na Fakultetu računarstva i elektrotehnike odabrao smjer povezan i s elektronikom i s primijenjenim računarstvom koji zajedno otvaraju put u nova, neistražena područja. Bavio sam se, primjerice, analizom i obradom dijagnostičkih slika u medicini, odnosno, područjem magnetskih rezonancija, ultrazvukom i sl.

c) od dolaska u Ericsson Nikolu Teslu 1999. pokazao sam da se znam nositi s promjenama, kada sam, stjecajem okolnosti, promijenio četiri radna mjesta. Uvijek sam se maksimalno nastojao uklopiti u svaku novu sredinu te ju na neki način unaprijediti. Tako sam, recimo, za kratkoga razdoblja rada u odjelu za Logistiku u Institutu za telekomunikacije napisao "kuharicu" za rad na UNIX računalima za koju mi kolege u kompaniji, ali i van kompanije, kažu da bez nje ne idu na poslovni put.

Odnedavna radim u jedinici za e-sustave
a) odnosno, području u kojemu malo zemalja u svijetu ima stručni kadar. Najdalje se tu odmaklo u telemedicini, točnije na području poslovnih sustava i aplikativnih rješenja s primjenom u medicini. Danska, gdje je 70% zdravstvenoga sustava informatizirano, je zemlja koja prednjači u tom segmentu. Međutim, i mi u Ericssonu Nikoli Tesli se već odavna spremamo za ulazak na tržište e-sustava, a osobno sam od samoga početka rada u našoj kompaniji vezan uz to područje. Svoj magistarski rad kojega sam obranio sredinom prošle godine sam, također, posvetio problematici poslovnih medicinskih sustava i rješenja. Bavio sam se, naime, raspodijeljenim informacijskim sustavom za održavanje elektroničkih zdravstvenih kartona pacijenata. Takav koncept danas se koristi u rješenju naše kompanije kojega smo ponudili u sklopu projekta informatizacije primarne zdravstvene zaštite.

b) te sam u tom okružju uspio razvijati se tempom koji mi odgovara. Pripadnik sam generacije koja ne razmišlja toliko o materijalnim dobrima, koliko o priznanju stručnosti i predanosti u radu. Spadam u grupu entuzijasta koji se ne štede, jer vole to što rade. Motiviranost takvih ljudi počiva na iskrenom pristupu, otvorenoj komunikaciji, povjerenju. Za to je potreban suvremeni, neposredni leadership stil koji se ne temelji isključivo na stručnosti, već i na donošenju strateških odluka u pravo vrijeme. Taj sam princip razmišljanja usvojio još u adolescentskim godinama kada sam se intenzivnije bavio košarkom. U sportu kao što je košarka timski rad je ključan, no uvijek se zna tko odlučuje kome će ići posljednja lopta.

c) u kojoj je moja "bahatost" u znanju naišla na plodno tlo. Mislim to u sasvim pozitivnom smislu. U današnjim uvjetima poslovanja od stručnjaka se zahtijeva određena hrabrost u pristupu. A ja sam takav, kada nešto znam, spreman sam to i pokazati te svoje znanje uložiti u dobrobit zajednice u kojoj djelujem. Spreman sam svoje znanje i stalno nadograđivati. Eto, upravo se spremam u Ameriku na stručno usavršavanje u organizaciji udruge HL7 (Health Level Seven) pod nazivom Educational Summit. HL7 je neprofitna organizacija koja se bavi standardizacijom u medicinskoj informatici, tj. osigurava generičke standarde na kojima će se temeljiti realizacija koncepta "ured bez papira" u zdravstvu. Nadam se da će mi znanje koje ću na tom stručnom skupu steći pomoći u daljnjem istraživanju još nerasvijetljenih kutaka toga kompleksnoga i intrigantnoga područja.

Impresioniraju me
a) ljudi, a ne tehnologija.

b) ljudi koji su u kratkom roku sposobni puno toga naučiti. Mi u Ericssonu Nikoli Tesli imamo puno takvih ljudi s iznimnim kapacitetom za apsorbiranje, razumijevanje i inovativno korištenje novih sadržaja. Po tomu smo uistinu kompanija znanja, a u takvom okruženju osjećam se kao riba u vodi.

c) ljudi koji su u stanju nadmašiti neka svoja ograničenja. Kao civilni ročnik radio sam u Hrvatskom savezu slijepih gdje sam bio uključen u rad neprofitne organizacije koja se bavi razvojem i primjenom računalnih i komunikacijskih tehnologija u svrhu pomoći slijepim i slabovidnim osobama, IPSIS, što stoji za Internet pomoć slijepom Internet surferu. U sklopu te akcije sudjelovao sam na projektu izrade Govornog Linuxa za slijepe (GLS),  na kojemu se temelje aplikacije prilagođene slijepim osobama, a čime se potiče i olakšava njihova integracija u informatičko društvo. Tada sam upoznao i čovjeka snažne volje, unutarnje snage i samodiscipline koji je, premda slijep, svakodnevno putovao vlakom iz Križevaca u Zagreb na studij. Pred takvim podvigom mi svi samo možemo skinuti kapu. Više o organizaciji IPSIS možete saznati na Internet adresi www.ipsis.hr. 

                                                                        J. Lončar