»ŽELIMO PARTNERSTVO U ODRŽIVOM RAZVOJU!«

Bio je to moto okrugloga stola Hrvatskoga poslovnog savjeta za održivi razvoj (HR PSOR), na 1. međunarodnom sajmu zaštite okoliša, ekotehnologije i komunalne opreme, koji je održan u listopadu 2003. U radu okrugloga stola sudjelovalo je nekoliko predsjednika uprava značajnih hrvatskih tvrtki, ostali osnivači HR PSOR-a, predstavnici državne uprave, nevladinih udruga i medija. Okrugli stol je zamišljen i proveden kao doprinos ostvarenju prioritetnoga cilja HR PSOR-a u 2003. - jačanje ugleda i utjecaja organizacije. 

Predstavnici gospodarstva uputili su javni poziv vlasti da omogući ravnopravnije sudjelovanje poslovnoga svijeta i civilnoga sektora u odlučivanju o održivom razvoju. U prvome dijelu skupa nastupilo je osam panelista - impresivna skupina zagovornika održivoga razvoja u ime gospodarstva. Ocrtali su probleme i predložili rješenja. Problemi – neprikladnost okruženja u cjelini i nezainteresiranost vlasti za dijalog o nužnim promjenama – uvjerljivo su ilustrirani primjerima iz gospodarske prakse. Nastupili su: predsjednik i oba dopredsjednika Upravnoga vijeća HRPSOR-a - Bruno Filipi, Vladimir Ferdelji i Dragutin Špiljak. 

Među njima bili su predstavnici vodstva osnivača i drugi ugledni predstavnici gospodarskoga sektora - Miljenko Babić, direktor Sektora za industriju HGK i Krešimir Leko, član uprave HBOR-a. Civilno društvo bilo je zastupljeno s nekoliko predstavnika u skladu s očekivanjem i pozivima, a treba istaknuti sudjelovanje Bojana Baletića, prorektora Sveučilišta u Zagrebu. Interes novinara bio je iznimno velik tako da su i odjeci u medijima veći nego što je uobičajeno. Poruka javnosti je proslijeđena.

Odaziv “prozvane” uprave bio je, nažalost, očekivano mali. Izostali su čak i najavljeni sudionici koji su poslali tek promatrače. Jedini mjerodavni sugovornik bilo je Ministarstvo zaštite okoliša i prostornoga uređenja koje je korektno zastupao zamjenik ministra, Mladen Ružman. Sudjelovao je i savjetnik za područje otpada Dražen Susić. Poruka skupa bila je upućena na adresu Vlade i desetak ministarstava, jer raspon iznesenih problema uvelike prelazi djelokrug rada i ovlasti spomenutoga Ministarstva. 

Prijedlog usmjerenja:

Razvijati razumijevanje i graditi partnerstvo sa civilnim sektorom na konkretnim projektima. Zajednički nastupati prema Vladi.

Primjer kao podsjetnik

Sigurno najzastupljenija tema ove rubrike u našim "Komunikacijama" jest otpad. Stoga ćemo tu temu iskoristiti kao ilustraciju onoga što gospodarstvo želi promijeniti. Godine 1995. objavljen je Zakon o otpadu, koji je zamijenio Zakon iz 1982. godine. Analizom zahtjeva uočene su brojne situacije koje nisu regulirane i automatski je omogućeno različito tumačenje. Pisani su dopisi Ministarstvu s prijedlozima za poboljšanje, ukazivano je na neusklađenosti između različitih ministarstava, održane su brojne radionice, objavljivani su komentari iz prakse, te su predlagana rješenja za koja nije trebalo mijenjati Zakon, a postigla bi se veća učinkovitost. Ništa od navedenoga nije dalo rezultate, već je Sabor donio novi Zakon o otpadu (NN 151/2003) i to po hitnom postupku. Novim Zakonom o otpadu nisu riješeni problemi uočeni u starome Zakonu o otpadu, nego su čak pridodane nove nedoumice. Dodane su nejasne definicije novih vrsta otpada, uvedena je obveza izrade dokumenta Plan gospodarenja otpadom, premda se sličan dokument morao prirediti prema Pravilniku o izdavanju vodopravnih akata (NN 28/96), ali pod drugim nazivom, tj. kao Pravilnik o zbrinjavanju svih vrsta otpada iz tehnološkog procesa i mulja iz procesa obrade otpadnih voda. Praktično, to znači prirediti dva dokumenta za isto područje, ali pod različitim nazivima. Ako interno objedinimo i uskladimo navedene dokumente, pitanje je hoće li ih inspekcija priznati. Problem višestruke dojave podataka je i dalje na snazi, iako je često predlagano kako bi se jedan podatak trebao dojaviti samo na jedno mjesto, a biti svima dostupan.

I na kraju, još jedna nelogičnost. Mnogi će se prisjetiti uporne i ustrajne borbe oko promjene načina obračuna odvoza i odlaganja komunalnoga otpada, tj. da se umjesto po četvornome mjestu obračunava po količini. Jedan od argumenta bio je i to što je četvorni metar jedinica propisan na lokalnoj razini, a ne nekim zakonom. I što se dogodilo? Umjesto da se radi na promjeni i usklađivanju s međunarodnim propisima i dobroj praksi, novi Zakon o otpadu i dalje vodi četvorni metar kao mjernu jedinicu za količinu otpada, iako nema nikakve veze sa stvarnošću.

Dakle,

gospodarstvo želi biti partner u kreiranju i donošenju propisa jer je ono i odgovorno za njegovu provedbu, odnosno, kažnjeno je ako ne provodi zakonske zahtjeve. Samo suradnjom i međusobnim poštivanjem mogu se postići učinkovitiji propisi na opće dobro sviju nas.

D. Bačun