Jedan od ljudi koji bi nam vlastitim primjerom mogao potvrditi da fraza "živjeti život punim plućima" nije tek otrcan klišej zove se Marijan Dobrović. Radi u Ericssonu Nikoli Tesli od 1973. godine, trenutačno u jedinici za Opće usluge, te kompaniju pozna jednako dobro kao svoj džep. Sve je te godine, uz svoj poslovni angažman u kompaniji, puno vremena i energije posvećivao sportu, kazalištu i slikama. Jedna od brojnih uloga koju je, darujući svoje dane drugima, mnogo puta odigrao zahtijevala je da se skrije iza bijele brade i na čelo natuče crvenu kapu. Pogađate, naravno, bio je Djed Mraz.

Napredovati se može:

a) ako si znatiželjan. Došavši iz Pirovca kao golobradi mladić u Zagreb bio sam željan prednosti koje je mogao ponuditi "veliki" grad. Moj je interes vrludao između atletike i poziva nogometnoga suca, ljubavi prema kazalištu i slikama.

b) ako razmišljaš o zadovoljstvu drugih ljudi. Uvijek sam se u životu kretao u krugu ljudi koji su nešto radili za sreću, zadovoljstvo i dobrobit svojih prijatelja, poznanika, radnih suradnika, pa čak i neznanih ljudi. Godinama sam, primjerice, u kompaniji djelovao kao animator kulture i galerist. Organizirao sam u kompanijinoj velikoj dvorani književne susrete i gostovanja poznatih hrvatskih glumaca u monodramama ili recitalima poezije. Uz fantastičnu posjećenost rasla je ne samo posvećenost kulturnom životu naših zaposlenika, već i osjećaj pripadnosti kompaniji.

c) ako si uporan i izdržljiv. Mnogi nikada neće biti svjesni koliko su blizu cilja bili u trenutku u kojemu su odustali. Stoga se svatko onaj tko prebrodi krizu i nastavi dalje kada je teško može smatrati pobjednikom. Kada sam tamo negdje u osamdesetima istrčao svoj olimpijski maraton u Münchenu osjećao sam se kao pobjednik premda sam ciljnu crtu prešao daleko iza najbržega sudionika te utrke. Život je, u neku ruku, kao maratonska utrka - duga, teška borba s vlastitom slabošću i nedostacima. Svatko onaj tko te krizne trenutke uspije prevladati stiže do cilja i pobjednik je.

Kraj godine je:

a) vrijeme za svođenje računa. Uvijek je dobro osvrnuti se za sobom i provjeriti kako stojite sa svojim životnim plusovima i minusima. Kraj godine uvriježio se kao pravi trenutak za to.

b) vrijeme za promišljanje životnih prioriteta. Svaku novu godinu shvaćam kao novu priliku, a na njenom početku osjećam se kao na velikome raskrižju. Treba li nastaviti istim putom ili promijeniti smjer? Vječno pitanje koje, baš tu negdje oko novogodišnjih praznika, dobiva na značaju.

c) vrijeme za radost i druženje. Biti nasmijan i svjesno njegovati vedar duh treba tijekom cijele godine, ali svaku godinu na kraju valja posebno začiniti dobrim raspoloženjem. Svjetla treba upaliti ne samo na ulicama grada, već i u svojim očima.

d) vrijeme da svoj kostim Djeda Mraza odnesem na kemijsko čišćenje. Godinama sam, naime, bio Djed Mraz na priredbama za djecu naših zaposlenika koje su se održavale ili u kompaniji, ili u Gavelli, ili u Lisinskom. U mnogim sam domovima prisutan kao Djed Mraz na fotografijama uredno složenima u obiteljskim albumima. Barem mi tako govore kolegice i kolege čiju sam djecu uveseljavao kao djedica s poklonima. U zadnje vrijeme kao Djed Mraz pojavljujem se među djecom ili na poziv prijatelja. Nakon dosta vremena Djed Mraz se ove godine vratio u našu kompaniju. To nisam bio ja, ali sam ovaj put sudjelovao u pripremama svega onoga što Djedu Mrazu treba za uspjeh priredbe.

Biti Djed Mraz je:

a) zabavno. Jako se volim družiti s djecom, bilo da je riječ o sportu ili tek običnom razgovoru. Nedavno mi se u trgovini na putu ispriječio mališan s kojim sam čavrljajući proveo gotovo četvrt sata dok je njegova mama užurbano pretraživala police. Djeci danas, uz veoma brz životni tempo, posvećujemo premalo vremena i pažnje.

b) naporno. Skrivati se iza umjetne brade i toploga crvenoga kaputa te odgovarati na sijaset dječjih pitanja nije lako. A sa svima se treba i slikati. Znao sam u ulozi Djeda Mraza provesti i više od punih pet sati zaredom. Vjerujem da ni profesionalnom glumcu to ne bi bilo jednostavno.

c) ponekad i zbunjujuće. Bilo je u nizu godina svakakvih zgoda, ali posebno pamtim nastup u Gavelli kada je moja kćerkica, koja je znala tko se krije iza brade Djeda Mraza, istrčala na pozornicu uzviknuvši: "Tata!" Iz gledališta se, naravno, prolomio smijeh, ali ja sam u tome trenutku morao ostati vjeran svojoj ulozi.

Sjećanja su:

a) lijepa i nelijepa, kakav je već život bio. Ali veoma važna, jer upravo od događaja kojih se odabiremo sjetiti satkan je naš život. Činimo li druge sretnima, kako sam se ja čitav život trudio, sakupit ćemo tijekom vremena više lijepih sjećanja no onih manje lijepih.
b) potrebna. Jer su odraz onoga tko smo i što smo. U nepreglednome nizu slika iz mojega dosadašnjega života slika Djeda Mraza i veselja koje je on donosio djeci i njihovim roditeljima ne blijedi. I to je dio mojega djelića svemira.

Budućnost je:

a) velika zagonetka. Ljudi su se oduvijek trudili odgonetnuti je, ali zadnju riječ uvijek je imalo to zagonetno sutra.

b) izazov kojemu se ne treba slijepo prepustiti već se za njega treba pripremiti. Tomu me je naučio sport, prvo atletika, gradske i brdske kros utrke, pa potom nogomet.

c) nova godina - nova prilika da budemo sretni i da usrećujemo sve oko sebe.

J. Lončar